Ispred vrata  menze u Studentskom gradu uvijek stoji Cigance i trazi bonove ili novac.  

Bio sam zaista sasvim "zveknut" toga dana. Ne sjecam se da mi je Zaga trazila novac. Sam sam izvadio iz dzepa punu pregrst metalnog novca i  
istresao u njen dzep. Odmah je otisla zacudjena.  

Poslije nekoliko dana sam je ponovo sreo. Nije mi trazila novac. Jedino mi je sa cudjenjem i zahvalnoscu rekla da sam joj tad dao pedeset miliona. (I ja sam ih bio negdje isprosio.) Prihvatila je moj poziv na kolace a lice joj se  
lagano zazarilo.  

Skoro sam je ponovo vidio u Beogradu. Sada je vec djevojka. Vukla je veliku dvokolicu sa resetkastom metalnom ogradom punu kartona.  
Ne sjeca se vise ni novca, ni rucka ni kolaca.  

Pitam se sta li ju je natjeralo da zaboravi.  
A prijatelji me ispravljaju: "Sta tebe goni da pamtis?"  

Da, sta me to goni da pamtim?