Bio sam sedmi razred. Iz fizike sam ucio treci Newtonov zakon. U udzbeniku je bila nacrtana raketa i gasovi kako iz nje kuljaju tjerajuci je da poleti...Vec sam zamisljao svoj velicanstveni let znad oblaka, a sa malo srece i do mjeseca.  
Toga dana se nisam zadrzavao po okolnim liticama (uvijek su mi bile opsesija) niti se zavlacio u pecine trazeci izgubljeno blago, nego zadihan  
dotrcah kuci. Uzeo sam noz, odsjekao zovinu granu , izvadio meku srz uzivajuci u njenom elasticnom oscilovanju pod mojim prstima. Cijev sam na vrhu dobro zacepio kucinama. Dao sam svojoj raketi ime "ATEIST-1". Punu sam je nasuo spiritusa, zacepio (ponovo kucinama,kroz koje sam provukao fitilj...kresnuo sibicu, zapalio...  
Malo zatim se culo tiho BAF!!! i neko cvrcanje. Ono me je posebno ujelo za srce. Moja se raketa nije pomjerila ni za milimetar. Zatim su uslijedili ATEISTI 1...2...3...4 sve dok je bilo u boci spiritusa. Sve se ponavljalo na isti nacin: BAF!!! i ono neizdrzivo cvrcanje vlaznog drveta kad gori.  

Odustao sam od lansiranja raketa gorko razocaran sto nikada necu postati kosmonaut. Od svega su ostele samo ceznja i uspomene. Pa i sada se  
nadam ako postanem slavan pjesnik, zaduzicu civilizaciju da me bar kao starca povezu do  mjeseca.